DIFUZIJA ODGOVORNOSTI

Jedan od najutjecajnijih događaja u povijesti psihologije i psiholoških istraživanja nije bio neki eksperiment ili otkriće nekog bihevioralnog znanstvenika, već novinska vijest o nasilnom i tragičnom događaju u New Yorku, koji su preuzeli gotovo svi mediji u Sjedinjenim Državama. Ta je priča opće poznata zbog njezina kontinuiranog navođenja u psihološkim udžbenicima. Kitty Genovese vraćala se jedne večeri 1964. godine, po zatvaranju bara koji je vodila, u svoj stan u Queensu, mirnom kvartu u kojem su uglavnom stanovali pripadnici srednje klase. Kad je izašla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao neki muškarac. Kitty je, dok ju je muškarac nekoliko puta ubo nožem, vrištala i zvala upomoć. Jedan je susjed viknuo kroz prozor tom muškarcu "neka pusti djevojku na miru", nakon čega je napadač počeo odlaziti. Zatim se opet okrenuo, udarcem srušio Genovese na zemlju i počeo je ponovno udarati nožem. Ona je nastavila vrištati dok na kraju netko ipak nije nazvao policiju. Policija je došla dvije minute nakon poziva, ali je Genovese već bila mrtva, a njezin je napadač nestao. Napad je trajao 35 minuta. Tijekom policijske istrage je utvrđeno da je 38-ero ljudi iz susjednih stanova svjedočilo napadu, ali je samo jedan konačno nazvao policiju. Jedan je par (oni su kasnije izjavili da su pretpostavili kako je netko već nazvao policiju) privukao dvije stolice prozoru kako bi mogli promatrati nasilje. Ubojica nije nikad nađen.
Da je netko ranije pokušao pomoći Kitty Genovese, ona bi vjerojatno preživjela. New York i cijela država bili su užasnuti očitim pomanjkanjem brige tolikih susjeda, koji nisu ni pokušali zaustaviti taj bestijalni napad. Ljudi su pokušavali pronaći razlog za tu pasivnost. Optuživala se alijenacija uzrokovana životom u velikom gradu; optuživalo se susjedstvo u Queensu; optuživala se ljudska priroda.

Tragedija Kitty Genovese pobudila je interes psihologa, koji su odlučili pokušati shvatiti koje su to psihološke sile bile na djelu u sprečavanju svih tih ljudi da priteku u pomoć. U psihologiji postoji područje koje se bavi proučavanjem onog što psiholozi zovu prosocijalnim ponašanjem ili ponašanjem koje izaziva pozitivne socijalne posljedice. Teme ili pitanja kojima se to područje bavi uključuju altruizam, suradnju, odolijevanje napasti i pomaganje. Ako prisustvujete situaciji u kojoj je nekoj osobi potrebna hitna pomoć, vaša će odluka da ponudite svoju pomoć ovisiti o brojnim faktorima. John Darley s Njujorškog sveučilišta i Bibb Latane procijenili su da se prosječna osoba tijekom života susretne s manje od šest takvih urgentnih situacija. To je i dobro i loše: očito je zbog čega je dobro, a loše je jer se možete naći u situaciji u kojoj morate donositi odluke, a da prethodno niste baš s takvim situacijama imali dovoljno iskustva. Društvo traži da poduzmemo neke akcije u takvim situacijama i priskočimo u pomoć, ali često, kao u poznatom slučaju Kitty Genovese, mi to ne činimo. Zašto? Je li moguće da zbog toga što nemamo dovoljno iskustva ne znamo što treba učiniti? Je li tome tako zbog alijenacije uzrokovane životom u gradu? Ili ljudima, zahvaljujući njihovoj prirodi, nije dovoljno stalo?



Jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji, bilo u ulozi "žrtve" ili posmatrača?
Kako ste se ponašali?
Zašto je taj osećaj "neko drugi će" tako snažan da ne osećamo čak ni grižu savesti?

Sigurna sam (99%) da bih ja sishla dole i napala napadaca!
Zasto?

Jer u takvim situacijama NE razmisljam...... nagonski reagujem - bar mi je takvo dosadasnje licno iskustvo....... (potreba da pomognem).

Bila sam u par slicnih situacija:

- u jednoj situaciji sam se "ubacila" izmedju pesnichenja dva muskaraca.....i dobila koji udarac (ps. jedan od njih je bokser) ali sam razmisljala samo, da ce se poubijati i da moram nesto da preuzmem.... bilo je stvarno pitanje "zivota i smrti"

- u drugoj sam rastavljala dve pomahnitale zene
Mozda je to najslicnija situacija, onoj uvodnoj prici.
Zivela sam u zgradi. Popodnevno kafenisanje sa komsinicom prekinula je neka treska i buka. Istrcali smo iz stana i zaculi urlanje i ciku. Komsinice sa sprata su se potukle i razvalile vrata....bukvalno je jedna lezala, a druga klecala iznad nje - i cupale se za kosu!!!
Moji nisu stigli da me zaustave, jer sam potrcala i uhvatila ih....bolje receno: stegla im zglobove ruke. JBT. u rukama su im ostali citavi pramenovi kose!!!
Moji su me posle grdili da NISAM trebala da se mesam................. ne znam....... ustvari - verujem da bih opet isto reagovala, jer ne mogu da budem pasivni posmatrac u takvim situacijama.
Jedna stvar je VERBALNI sukob, a drugo je fizxicko nasilje.




ps. I ima jos takvih situacija (da sad ne preterujem )

Vecheras slusam na vestima: u beogradskom gradskom prevozu, NN mladic kinji devojcicu - od punog autobusa samo je njih dvoje pokusalo da pomogne devochici

Mene je i sama vest iznervirala

borba za opstanak nebira nachin i sredstva...prema tome sve je dozvoljeno.Lako je donositi misljenje i zakljuchak sa daljine ili po predpostavkama...

Pa da....Homo homini lupus (Čovek je čoveku vuk)..
.. sta nas briga ako jachi kinji slabijeg, okrenucemo glavu na drugu stranu, jer zasto da se umesamo? Zasto bi se nas (do)ticala tudja nevolja kad imamo dosta sopstvenih? ........... chist kukavichluk i sebichost

Alal, nam moderne tekovine savremenog drustva...

ELA ::

Pa da....Homo homini lupus (Čovek je čoveku vuk)..
.. sta nas briga ako jachi kinji slabijeg, okrenucemo glavu na drugu stranu, jer zasto da se umesamo? Zasto bi se nas (do)ticala tudja nevolja kad imamo dosta sopstvenih? ........... chist kukavichluk i sebichost

Alal, nam moderne tekovine savremenog drustva...

svaka cast za ovaj odgovor dragam